klasicnaglazba
petak, 28.07.2006.
GITARA
Gitara
Gitara je žičani instrument s tipično 6 žica, zvuk se proizvodi okidanjem žica desnom rukom dok se lijevom vrši pritisak na žice na vratu gitare čime se dobivaju različiti tonovi. Varijante su:
Klasična gitara (6 žica) - isto poznata kao Spanska gitara. Prve tri žice su od najlona, dok tri zadnje su od metala (bronza, celik td). Vibriranje gitare se pojačava u rezonantnom šupljem tijelu gitare. Popularna za klasičnu, narodnu i flamenco glazbu.
Akustična gitara (6 ili 12 žica) - isto kao klasična. Svih 6 žica su od metala. Popularna za blues, narodnu i rock glazbu.
Polu-akustična gitara (obicno 6 žica) - hibrid izmedju akustične i električne gitare. Tijelo je šuplje i posjeduje elektromagnete. Proizvodi karakterističan topli, meki zvuk. Popularna za Jazz i Rock glazbu.
Električna gitara (6,7,8,12 žica) - zvuk se pojačava električnim putem pomoću elektromagneta (pickupa), tako da električna gitara za razliku od akustične ima tijelo načinjeno od punog drva. Elektroakustična gitara je zapravo akustična gitare sa šupljim tijelom i pridodanim piezoelektričnim elementom (češće) ili mikrofonom (rjeđe) koji služi za stvaranje elekričnog signala. Razvila se u 20. stoljeću i popularizirala kroz blues, rock i heavy metal muziku.
Električna bas gitara (4, 5, 6, 8 ili vise žica) - niži raspon frekvencija od električne gitare, u bendu uz bubnjeve stvara ritamsku strukturu glazbe, iako se ponekad koristi kao i solo instrument.
Gitaru u europu je donose Arapi za vrijeme njihovih osvajanja od 8. do 13. stoljeća, odnosno nakon 10. stoljeća kada se u Španjolskoj prvi put javlja ime gitara. Prema legendi za osobu koja je donjela intrument sličan gitari u europu smatra se stanoviti Zyryab. Donio ju je pred kraj osmog stoljeća.
Gitaru u europu je donose Arapi za vrijeme njihovih osvajanja od 8. do 13. stoljeća, odnosno nakon 10. stoljeća kada se u Španjolskoj prvi put javlja ime gitara. Prema legendi za osobu koja je donjela instrument sličan gitari u europu smatra se stanoviti Zyryab. Donio ju je pred kraj osmog stoljeća.
JAZZ
JazzJazz je glazbeni stil nastao početkom 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, te se drži za jedini autohtono američki žanr.
O porijeklu samog naziva postoji više tumačenja, ali se ni jedno ne može smatrati potpuno autentičnim. UglavnOsnovne muzičke karakteristike su: sinkopa, vibrato i stalna ritmička pulsacija u taktu 4/4 koja nema odgovarajuću paralelu u klasičnoj glazbi.
Osnovne muzičke karakteristike su: sinkopa, vibrato i stalna ritmička pulsacija u taktu 4/4 koja nema odgovarajuću paralelu u klasičnoj glazbi.
Uobičajena forma je tema s varijacijama koje se improviziraju na stalni harmonijski kostur originalne teme. Stoga su stvaraoci jazza izvođači, a ne kompozitori kao u klasičnoj glazbi.
Jazz dance
Jazz dance je modernija tehnika proizašla iz klasičnog baleta, kao uostalom i sve modernije plesne tehnike. Bazira se na baletnoj tehnici koja je nadopunjena opuštenijim plesnim elementima, odnosno slobodnijim pokretima. Pozicije nogu u jazzu su malo zatvorenije nego u baletu zbog čega je opterećenje bokovima za nijansu manje, ili potpuno zatovrene. No kod rekreativnih plesača baleta se ni ne zahtijeva potpuna otvorenost, već otvorenost u granicama mogućnosti pojedinca.
Otvorenost znači rotacijsku sposobnost bokova kako bi se dobio položaj nogu u kojem pete stoje jedna nasuprot druge, a prsti su otvoreni prema van.
Balet ima strože forme, dok je u jazzu dopušten veći stupanj stilske opuštenosti. Za jazz dance su također karakteristične izolacije u kojima se tijelo dijeli na dijelove, od kojih svaki dio radi svoj pokret, izoliran jedan od drugog. Balet se pleše na klasičnu muziku, a jazz dance na pop ili bilo koju drugu muziku. Kao i u baletu i društvenim plesovima, jazz dance se pleše i u paru, uključujući i podrške, a ne samo solo ili grupno
subota, 22.07.2006.
ROCK -GLAZBENI STIL
ROCK
Rock, skraćeno od rock and roll (često zapisano kao rock'n'roll), je vrsta popularne glazbe, najčešće s vokalima, električnim i bas gitarama, te naglašenim, jakim ritmom; u nekim podžanrovima rocka pojavljuju se i drugi instrumenti, primjerice saksofon.
Kao kulturni fenomen, rock glazba je na svijet utjecala kao nijedna druga - smatra se zaslužnom za okončavanje ratova i širenje mira i tolerancije, kao i kvarenje nevinih i širenje moralne truleži. Popularna je širom svijera i razvila se u veliko množinu vrlo različitih stilova.
Žanr rock-glazbe je širok i nije strogo definiran - naziv rock često se koristi kao skupni naziv za veći broj različitih podžanrova od metala do soula. Izraz rock'n'roll se češće koristi za specifičnu vrstu rocka iz 1950-ih i '60-ih, a kraći rock za krovnu kategoriju.
Rock, skraćeno od rock and roll (često zapisano kao rock'n'roll), je vrsta popularne glazbe, najčešće s vokalima, električnim i bas gitarama, te naglašenim, jakim ritmom; u nekim podžanrovima rocka pojavljuju se i drugi instrumenti, primjerice saksofon.
Kao kulturni fenomen, rock glazba je na svijet utjecala kao nijedna druga - smatra se zaslužnom za okončavanje ratova i širenje mira i tolerancije, kao i kvarenje nevinih i širenje moralne truleži. Popularna je širom svijera i razvila se u veliko množinu vrlo različitih stilova.
Žanr rock-glazbe je širok i nije strogo definiran - naziv rock često se koristi kao skupni naziv za veći broj različitih podžanrova od metala do soula. Izraz rock'n'roll se češće koristi za specifičnu vrstu rocka iz 1950-ih i '60-ih, a kraći rock za krovnu kategoriju
Rock'n'Roll je ime za glazbeni stil i ples koji se izvodi na rock'n'roll glazbu. Doživio je najveći razvoj s razvojem boogie-woogie muzike. Kao društveni ples se prvi puta pojavio 1957., pod različitim plesnim imenima. Korijene ima u boogie-woogieu i jiveu. Procvat je doživio razvojem r'n'r muzike, koja ulazi na svjetske top-ljestvice 1955. g. pjesmom "Rock Around The Clock" autora Billa Haleyja
ROCK AND ROLL
Rock and Roll" je vrsta popularne muzike. Tipični rock sastav se sastoji od pjevača, gitare, bas gitare, i bubnjeva. Razni sastavi su također koristili niz drugih instrumenata, poput saksafona. Rock and roll se prvi put pojavljuje u srednjim Sjedinjenim Američkim Državama. Nastao je od crnačke muzike i američke narodne muzike bijelaca. Rock muzika je imala ogroman društveni i kulturni uticaj na svijet. Sam pojam može da označava nekoliko različitih stvari. Ponekad se upotrebljava kao naziv za niz raznih stilova zapadne popularne muzike, poput teškog metala, pop muzike, i hip hopa, a ponekad se upotrebljava kao naziv za poseban izvorni pokret pedesetih godina. Najčesče, pojam označava taj izvorni pokret i razne stilove koje su nastali direktno od njega (Znači, bez hip hopa, pop muzike, itd).
petak, 21.07.2006.
GUDAČKA GLAZBALA
VIOLINA
Naziv „viola” se dugo koristio i za sopran, kao i za alt. U Italiji su pronađeni izrazi poput „viola con tre corde senza tasti” ili „viola da braccio senza tasti”; u Njemačkoj „Geige”, u Francuskoj „vyolon“ i „violin“. Sam naziv „Violino“ se pojavljuje u Italiji 1538, a u Engleskoj tek 1572. kao „violin“.
Imena najstarijih proizvođača violina su najvećim djelom nepoznata. Interesantno je da su mnogi glazbenici, manje-više, pravili sami za sebe svoje žičane instrumente. Violina je dostigla svoj konačni oblik između 1520. i 1550. godine, u sjevernoj Italiji, u centru sa Milanom. Od instrumenata tog vremena ostalo je nekoliko violina čuvenog stvaraoca Andrea Amatija . Najviše je stvarao između 1542. i 1546. godine, a tadašnje violine su imale po tri žice i još uvijek su sadržale po nekoliko dijelova primitivne forme. Ali već od 1550. godine postoji nekoliko svjedočanstava o postojanju violine s četiri žice. Nekoliko Amatijevih violina je ostalo do današnjeg dana, stvorenih 1555. godine. Karls IX., kralj Francuske je 1560. godine tražio od Amatija da mu napravi 38 gudačkih instrumenata, od njih je bilo, 24 violine, 6 viole, 8 violončela. Dva Amatijeva gudačka instrumenta su i danas sačuvana u Oxfordskom muzeju.
Najsavršenija gudačka glazbala izrađivali su u XVII. stoljeću talijanski majstori Stradivari, Guarneri i Amati. Gudački instrumenti mogu sačinjavati i manje (komorne) sastave, kao što su gudački trio,
gudački kvartet i komorni gudački orkestar
VIOLA
Viola je gudački instrument. Viola ima jednak oblik kao violina, samo je malo veća. Odnos viole prema violini sličan je odnosu alta i soprana u zbornim sastavima. Zbog toga se note za violu pišu u alt-ključu (C-ključ). Opseg tonova viole je nešto manji nego u violine. Sukladno violini, žice su također ugođene po kvintama, ali za jednu kvintu niže (dublje).
Najsavršenija gudačka glazbala izrađivali su u XVII. stoljeću talijanski majstori Stradivari, Guarneri i Amati. Gudački instrumenti mogu sačinjavati i manje (komorne) sastave, kao što su gudački trio, gudački kvartet i komorni gudački orkestar.
VIOLONČELO
Je gudački instrument, mnogo veći od violine i viole.
Pri sviranju se drži među koljenima. Na kraju trupa ima šiljasti klin (nogu) kojim ga svirač oslanja o pod. Note za violončelo najčešće se pišu u F-ključu, ali se upotrebljavaju još dva ključa, G i C (tenor ključevi).
Najsavršenija gudačka glazbala izrađivali su u XVII. stoljeću talijanski majstori Stradivari, Guarneri i Amati. Gudački instrumenti mogu sačinjavati i manje (komorne) sastave, kao što su gudački trio, gudački kvartet i komorni gudački orkestar.
ČEMBALO
Čembalo (skraćenica od tal. clavicembalo) je žičani instrumenti s tipkama, na kojemu se ton dobiva trzanjem žice, a ne udarcem batića o žicu kao na glasoviru. Ton se proizvodi pomoću tankog štapića na koji je utaknuta trzalica (plektrum) od ptičjeg pera ili od kože. Zvuk čembala je vrlo prodoran, rezak, jasan, gotovo srebrnastog karaktera i kratkog trajanja. Skladbe za čembalo najviše su skladali barokni skladatelji, poglavito Domenico Scarlatti, J. S. Bach, Jean-Philippe Rameau, François Couperin, Georg Friedrich Händel i drugi. Važno je upozoriti da je čembalo preteča klavira.
PUHAČI INSTRUMENTI
Flauta
Flauta - puhački instrument. Razlikujemo blok-flautu i poprečnu flautu, kod oba instrumenta je jedna dimenzija bitno veća od druge dvije, no razlikuju se u tome što se u blok-flautu zrak upuhuje na vrhu instrumenta, tako da se instrument nalazi ravno ispred nas i sviramo ga držeći ruke ispred sebe, dok se kod poprečne flaute zrak također upuhuje na vrhu instrumenta, ali sa strane, i instrument držimo s jedne strane lica i sviramo ga držeći ruke na strani, ne videći ih
Klarinet
Skraćeno Cl., drveni puhački instrument sa Xednostrukim Xezičkom od trske. Početni dio mu Xe usnik, kljunastog oblika, na čiXu se ravnu stranu, preko ulaznog otvora cijevi, naliježe Xezičak, učvršćen na donjem kraXu metalnim obručem sa zavrtnjem. Cijev ima četiri dijela, koXi se uvlače Xedan u drugi, a završni Xe ljevkast (tzv. korpus) i po rubu optočen metalnim prstenom. Na cijevi se nalazi veliki broX rupica, od kojih se jedan dio pokriva jagodicama prstiju, a ostali poklopcima (tzv. klapnama) koje se pokreću složenim sustavom poluga. Mehanizam suvremenog klarineta je vrlo usavršen, kao i izvođačka tehnika, tako da on spada među najvirtuoznije instrumente po lakoći s kojom se mogu izvoditi i krajnje brzi i složeni tonski pokreti. Raspon izvodljivih tonova mu je dosat velik, a sam ton je bogat i izražajan, pogodan za vrlo različite glazbene karaktere. Posebna odlika klarineta je širok raspon glasnoće – od skoro jedva čujnog zvuka do vrlo prodornog, naročito u visokim tonovima. Najdublji registar, tzv. šalmajski, vrlo je osoben po tamnoj i dramatičnoj zvučnosti. S obzirom na sve ovo, klarinet je među duhačkim instrumentima najsvestraniji, pa mu se i u orkestru često dodjeljuXu istaknute uloge, solistička literatura je dosta bogata, nalazi mjesta u komornim asamblima, vodeći Xe melodiXski instrument u duhačkim orkestrima, a posebno značaXnu ulogu ima u jazzu.
Oboa je drveni puhaći instrument s dvostrukim jezičkom od trske. Na prvi pogled najsličniji klarinetu, ali se na početnom dijelu cijevi nalazi i kratka metalna cjevčica u koju je udjenut jezičak, dok je ljevkasto proširenje na kraju cijevi vidljivo manje nego na klarinetu. Zvuk koji proizlazi iz dvostrukog jezička pomalo je nazalan i oštar, a srazmjerno i prodoran, zbog čega se oboa katkad naziva i truba drvenih glazbenih instrumemata. Međutim, ovaj instrument može zvučati i nježno i toplo, idilično i dirljivo, a to je i uloga koja joj se tipično dodeljuje u klasičnoj glazbi. Također, tipična je za nju i melodika orijentalnog prizvuka (scena u hramu u operi Aida Giuseppea Verdija, zbog asocijalcije s instrumentima slične vrste (zurle i dr.)).
Oboa
Oboa je melodijski instrument i u orkestru često ima vodeće teme, a njen jasan, čujan i intonativno preciz0n zvuk uzima se i kao mjerodavna intonacija za štimanje orkestra, kada se prvo čuje oboa prema kojojse štimaju i ostali instrumenti. Virtuozno-tehničke bravure, koje se često dodjeljuju klarinetu i flauti, oboa manje odgovaraju, a i njen tonski obim je kraći.
Oboa je nastala od jedne vrste srednjovjekovnih šalmaja koji su se po Europi širili pod utjecajem Arapa u Španjolskoj počevši >d 8. stoljeća. Napuštanje nausnika, u koji se kod tih instrumenata, kao u čašicu, smještao trščani jezičak označilo je bitnu promjenu u mogućnosti finijeg nijansiranja zvuka i njegove izražajnosti. Oboa je tijekom 19. stoljeća usavršena dodavanjem mehanizama poluga i poklopaca.
Kod Egipćana i Grka prethodnik oboe se naziva aulos (grč. frula). To je bio najpoznatiji instrument stare Helade. Za izvođenje glavnih tonaliteta Grci su imali 6 vrsta jednostrukih i dvostrukih aulosa.Rimljani taj instrument nazivaju tibia.
